Računovodstvene politike predstavljaju posebna načela, osnove, dogovore, praksu i pravila koje je uprava trgovačkog društva usvojila i primjenjuje ih prilikom izrade tj. sastavljanja i prikazivanja financijskih izvještaja.
Odgovornost da su financijski izvještaji ispravni i maksimalno precizni je isključivo na upravi društva.
Kvaliteta financijskih izvještaja, a time i fer prikazivanje financijskog stanja te uspješnosti poslovanja trgovačkog društva, ovisi o izboru i primjeni računovodstvenih politika koje su određene kroz hrvatske i međunarodne standarde financijskog izvješćivanja.
Uprava društva usvaja i primjenjuje računovodstvene politike bazirajući se na pretpostavci neograničenog perioda poslovanja, a prema načelu nastanka nekog poslovnog događaja.
U određenom obračunskom razdoblju nastao je niz poslovnih događaja koji su računovodstveno evidentirani i prikazani u financijskim izvještajima sukladno donesenim računovodstvenim politikama.
Informacije koje pružaju financijski izvještaji trebaju biti što kvalitetnije za sve njihove korisnike.
Na temelju kvalitetnih informacija donose se presudne poslovne odluke koje usmjeravaju razvoj nekog društva.
Računovodstvene politike unutar standarda financijskog izvješćivanja omogućuju upravi donijeti odluke o odabiru različitih metoda vrednovanja imovine, obveza, kapitala, prihoda i rashoda što na kraju na određeni način utječe na ukupni rezultat poslovanja.
Na takav sveobuhvatan način dobivene financijske informacije moraju biti pouzdane, mjerljive tj. usporedive s nekim prethodnim obračunskim razdobljem odnosno s informacijama drugih društava.
Računovodstvene politike izabrane za prikaz poslovnih događaja u financijskim izvještajima objavljuju se u bilješkama.
Ne postoji formalni obrazac računovodstvenih politika predviđenih za primjenu u određenim djelatnostima ili načinu poslovanja.
Svako trgovačko društvo samo sastavlja politike u okviru standarda financijskog izvješćivanja kako bi izvještaji što preciznije prikazali realno stanje u kojem je društvo odnosno koliko uspješno posluje.
Odluke o primjeni pojedinih računovodstvenih politika povezane su s kompletnom poslovnom politikom društva i kao takve koriste realizaciji zacrtanih ciljeva.
Uz računovodstvene politike trgovačko društvo također kreira i računski plan sa skupinama tj. razredima koji će upotrebljavati pri evidentiranju poslovnih događaja.
Sukladno tome računovodstvene politike određuju različite metode kojima će se mjeriti odnosno prezentirati stavke bilance prema skupinama unutar računskog plana.
Prethodno spomenute skupine možemo podijeliti na :
- NEMATERIJALNA IMOVINA – Prikazuje se prema trošku nabave u početku, a kasnije se može odabrati metoda troška ili revalorizacije. Za amortizaciju se upotrebljava linearna metoda, a amortizira se samo imovina koja ima ograničeni vijek trajanja.
- MATERIJALNA IMOVINA – Nakon početnog priznavanja imovine po troškovima ulaganja uglavnom se koristi metoda troška, ali kao i kod nematerijalne imovine može se primjenjivati postupak revalorizacije. Amortizacija se počinje obračunavati kad je sredstvo spremno za uporabu, a priznaje se samo ako postoje ekonomske koristi od te imovine. Dopuštene metode amortizacije su linearna, degresivna i funkcionalna, koje su u skladu s porezno dopuštenim stopama. Dugotrajna imovina namijenjena prodaji evidentira se kao zaliha. Ulaganja u nekretnine mogu se mjeriti po modelu troška nabave ili fer vrijednosti.
- ZALIHE – Prikazuju se prema trošku nabave ili neto utrživoj vrijednosti, a obračun troškova obavlja se metodom prosječnih ponderiranih cijena ili metodom FIFO (first in first out).
- NOVAC U BANCI I BLAGAJNI – Vodi se u kunama, a devize se svode na srednji tečaj HNB-a na dan bilanciranja.
- FINANCIJSKA IMOVINA – Podijeljena je u četiri skupine :
- Financijska imovina čija se promjena fer vrijednosti priznaje u računu dobitka i gubitka
- Ulaganja koja se drže do dospijeća
- Zajmovi i potraživanja
- Financijska imovina raspoloživa za prodaju
- KAPITAL I REZERVE – Prikazani upisani kapital je evidentiran u sudskom registru. Rezerviranja se priznaju ako postoji obvezujući događaj zbog čega će doći do odljeva sredstava u budućnosti.
- VREMENSKA RAZGRANIČENJA – Plaćeni troškovi budućeg razdoblja, prihod budućeg razdoblja, državne potpore, odgođena porezna imovina
- PRIHODI – Priznaju se kada su za to ispunjeni svi uvjeti propisani standardima financijskog izvješćivanja.
- RASHODI – Priznaju se kao nastanak smanjenja ekonomskih koristi, a najčešće se sučeljavaju s prihodima u istim transakcijama.
- DOBIT I GUBITAK – Dobit je ostvarena samo onda kada je neto financijska vrijednost imovine na kraju obračunskog razdoblja veća nego na početku. Profitom se smatra samo priljev sredstava iznad uloženog. Dobit je ostatak vrijednosti koji se dobije kada se od prihoda oduzmu rashodi koji uključuju i usklađivanje za očuvanje kapitala. Ako su rashodi veći od prihoda, ostatak vrijednosti je gubitak.
Izmjene računovodstvenih politika provode se samo iznimno ako takvo što propisuje zakon, tijelo koje tumači standarde financijskog izvješćivanja ili bi se tako preciznije opisali nastali poslovni događaji.
Računovodstvene politike je potrebno dosljedno primjenjivati na sve slične poslovne događaje i transakcije.
U slučaju promjena, a koje se primjenjuju retroaktivno, ispravke treba iskazati na propisani način kao usklade početnog stanja prenesenog dobitka ili gubitka.
Ovim tekstom želimo skrenuti pažnju na važnost računovodstvenih politika koje su neophodne računovođama prilikom evidentiranja poslovnih događaja, a koje donosi uprava društva.