Zakonske odredbe omogućavaju osnivanje i postojanje društava bez zaposlenika, osim u nekim iznimkama prema djelatnostima u kojima neko društvo posluje.

Trgovačka društva se osnivaju iz raznih razloga, a ne isključivo od strane samostalnih poduzetnika koji će pokušati razviti svoje ideje kroz vlastito poslovanje. Osobe koje su već negdje zaposlene također osnivaju trgovačka društva radi svojih privatnih planova za razvijanjem nekog posla, a osnivači trgovačkog društva mogu biti i druga društva pravne osobe koje će kroz novoosnovano društvo upravljati poslovanjem i zastupati svoje interese. Iz takvih i sličnih razloga ne postoji potreba za zapošljavanjem radnika, već će sami članovi uprave/direktori obavljati osnovne poslove kako bi društvo moglo egzistirati.

Svako trgovačko društvo osnovano je radi ostvarivanja prihoda od obavljanja djelatnosti za koje je registrirano. U svrhu ostvarivanja prihoda nastaju određeni troškovi koje u tom slučaju društvo priznaje kao rashode, a ukoliko bi društvo samo generiralo troškove bez očitih razloga za ostvarivanjem prihoda, tada takvi troškovi ne bi bili porezno priznati. Jedan od čestih primjera je nabavka dugotrajne imovine i knjiženje troška amortizacije, a npr. dugotrajna imovina uopće ne služi u svrhu ostvarivanja prihoda njezinim korištenjem. U poslovanju trgovačkih društava bez zaposlenika pojavljuju se i drugi uobičajeni troškovi kao što su troškovi administracije, uprave i prodaje, ali i npr. troškovi promidžbe i reprezentacije koji također imaju svoj smisao ako društvo na temelju toga ostvaruje određene prihode, te tada takvi troškovi imaju jednak porezni tretman kao i kod društava sa zaposlenicima.

Trgovačka društva imaju mogućnost svojim zaposlenicima isplaćivati neoporezivo određene primitke do propisanih iznosa. Iste vrste primitaka trgovačko društvo može isplaćivati i osobama koje nisu zaposlene u društvu, ali tada je potrebno takvu vrstu isplata primitaka porezno tretirati kao da se radi o drugom dohotku, odnosno potrebno je obračunati i uplatiti pripadajuće poreze i doprinose jer se takva isplata smatra neto primitkom. Neki od čestih slučajeva su neoporezive naknade vezane uz službena putovanja kao što su dnevnice, obračun kilometraže prijeđene privatnim automobilom i sl., a u slučaju isplate naknade osobama koje nisu u radnom odnosu, ponavljamo, porezni tretman takve isplate naknade jednak je drugom dohotku.

Također je vrlo bitno napomenuti da trgovačko društvo bez zaposlenika ima člana/članove uprave, odnosno direktora, koji se smatraju obveznim osiguranicima. Tako da ako član uprave/direktor nije po nekoj drugoj osnovi obvezno osiguran na minimalnu osnovicu propisanu za članove uprave/direktore, Porezna uprava će odrediti takvoj osobi plaćanje javnih davanja u punom iznosu ili samo razliku iznosa ako je član uprave/direktor osiguran na iznos niži od propisane minimalne osnovice. Ako kojim slučajem društvo podmiri troškove javnih davanja u ime člana uprave/direktora koji nije obvezno osiguran po nekoj drugoj osnovi, taj trošak se smatra drugim dohotkom i potrebno je obračunati i uplatiti pripadajuće poreze i doprinose.

Iz svega do sada navedenog možemo zaključiti da bi, ako postoji mogućnost, bilo isplativije zaposliti člana uprave/direktora barem na nepuno radno vrijeme kako bi nastali troškovi u potpunosti predstavljali porezno priznate rashode društva. Tako bi prilikom isplata naknada članovima društva/direktorima troškovi koji nastaju bili manji, a financijska korist za takvo trgovačko društvo veća.

Kao što je vidljivo prema prethodno opisanim situacijama, trgovačka društva mogu poslovati s ili bez zaposlenih, a ovisno o mogućnostima odnosno strategiji koju su osmislili osnivači.